Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
TUZLANSKI KANTON
BROJ: 127 0 Rs 079772 23 Rsž
Tuzla, 16.01.2025. godine
Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Verice Jović kao predsjednika vijeća, Alme Mujčinović i Fahire Alić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. H.B., iz B.,..., 2. M.H., iz B.,..., 3. S.T., iz B., ulica ..., 4. M.Z. iz B., ..., i 5. S.B., iz B., ..., koje zastupaju punomoćnici Rifat Konjić, Nihad Konjić, Zinaida Kabil Konjić, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije, iz Tuzle, ulica Mirze Delibašića broj 2. i Indira Alagić, advokat iz Tuzle, ulica Mirze Delibašića broj 2, protiv tuženog Rudnici mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići, ulica Armije BiH broj 52, koga zastupa punomoćnik S.M., uposlenik tuženog, radi isplate razlike plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, vrijednost spora 8.718,66 KM, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Banovićima broj: 127 0 Rs 079772 23 Rs od 06.11.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16.01.2025. godine, donio je slijedeću
P R E S U D U
Žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
Tužitelji se odbijaju sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom stavom prvim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja H.B., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 1.265,94 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24.10.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude, kao i zahtjev da se obaveže tuženi da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 421,98 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom drugim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja M.H., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 1.320,68 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24.10.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude, kao i zahtjev da se obaveže tuženi da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 440,23 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom trećim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja S.T., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 1.358,53 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24.10.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude, kao i zahtjev da se obaveže tuženi da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 452,84 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja M.Z., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 1.249,19 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24.10.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude, kao i zahtjev tužitelja da se obaveže tuženi da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 416,40 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom petim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja S.B., za obavezivanje tuženog da mu za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike manje isplaćenih plaća, isplati iznos od 1.344,65 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24.10.2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana, računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude, kao i zahtjev tužitelja da se obaveže tuženi da Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, u korist tužitelja, za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati iznos od 448,22 KM, u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Stavom šestim izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.563,60 KM.
Stavom sedmim izreke, obavezani su tužitelji da tuženom naknade troškova postupka u iznosu od 300,00 KM, u roku do 15 dana računajući od prvog narednog dana od dana prijema presude.
Protiv prvostepene presude žale se tužitelji iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 - u daljem tekstu skraćeno: ZPP), sa prijedlozima kao u žalbi. Tužitelji potražuju troškove za sastav žalbe u iznosu od 360,00 KM uvećano za 17% PDV.
U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženi je predložio da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženi obaveže da za period od 01.03.2020. godine do 31.12.2022. godine, isplati tužiteljima razlike plata i na tražene razlike plata da u njihovu korist izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: doprinosi za PIO), u iznosima pobliže navedenim u izreci pobijane presude, koji su zahtjev tužitelji u konačnom postavili na glavnoj raspravi 06.11.2023. godine, nakon izvedenog dokaza vještačenja po vještaku ekonomske struke Ameli Softić iz Tuzle.
Nisu osnovani žalbeni prigovori tužitelja da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude, povrijedio odredbu člana 8. ZPP. Ovo iz razloga što se propisana obaveza suda da cijeni izvedene dokaze odredbom člana 8. ZPP, tiče ocjene relevantnih dokaza, te je u tom pogledu, polazeći od regulative odredbi člana 75. i 76. Zakona o radu („Službene novine F BiH“, broj: 26/16, 89/18 i 44/22, u daljem tekstu skraćeno: ZOR), člana 43., 45., 46., 47., 49. i 83. stav 1. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti rudarstva u F BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj: 17/20, u daljem tekstu skraćeno: GKU), te relevantnih odredbi Pravilnika o radu tuženog sa izmjenama i dopunama, koji se primjenjivao u utuženom periodu, prvostepeni sud je donesenu odluku i zasnovao na ocjeni dokaza za koje je s pravom našao da se imaju smatrati relevantnim dokazima, pri čemu je cijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Amele Softić iz Tuzle, pa je za izneseno utvrđenje dao potpune, jasne i valjane razloge, a koje kao takve prihvata i ovaj sud, nalazeći da je ocjena dokaza data u skladu sa standardima propisanim članom 8. ZPP. To što prvostepeni sud utvrđene činjenice i izvedene dokaze, nije tumačio u skladu sa stavovima tužitelja ne znači da je počinio povredu odredaba parničnog postupka na koju žalba tužitelja ukazuje.
Nisu osnovani ni žalbeni prigovori da je u prvostepenom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje prihvata i ovaj sud, proizilazi da je tuženi zaključno sa februarom 2020. godine primjenjivao neto satnicu od 2,50 KM shodno odredbi člana 86. Pravilnika o radu tuženog broj: 1689/19 od 01.02.2019. godine, a da je od marta 2020. godine, primjenjivao neto satnicu od 2,70 KM (član 3. Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o radu broj: 7496/20 od 14.05.2020. godine), dakle, tuženi je izmjenama i dopunama Pravilnika o radu, uskladio raniji Pravilnik o radu sa odredbom člana 47. GKU, u pogledu najniže neto satnice koja ne može biti manja od 2,70 KM, a koju satnicu je tuženi primjenjivao prilikom isplate plata tužitelja u utuženom periodu, kako to proizilazi iz izvedenih dokaza, platnih listi tužitelja, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
Tačno je da je odredbom člana 47. GKU, propisano da najniža neto satnica, ne može biti manja od 2,70 KM, s tim da će se procentualno povećanje neto satnice između 2,50 KM i 2,70 KM (od 8%), primjenjivati i u rudnicima u kojima je u momentu stupanja na snagu GKU u primjeni veća neto satnica od 2,70 KM.
Međutim, suprotno pogrešnom rezonovanju tužitelja, u momentu stupanja na snagu GKU, kod tuženog je u primjeni bila neto satnica od 2,50 KM, a što proizilazi i iz platnih listi tužitelja, koje je imao u vidu vještak ekonomske struke prilikom utvrđivanja satnice za svakog tužitelja pojedinačno u februaru 2020. godine, kada je utvrdio da je kod tuženog za svakog tužitelja bila u primjeni neto satnica od 2,50 KM, prilikom obračuna plata tužitelja za februar 2020. godine, a ne 3,04 KM, kako su to tužitelji tvrdili u tužbi, odnosno 2,85 KM, kako to tužitelji tvrde u žalbi, zbog čega i ne postoji osnov za povećanje zatečene satnice za 8%, kako su to tužitelji tvrdili u tužbi, a što ponavljaju i u žalbi. Tužitelji zanemaruju da kod tuženog nije bila u primjeni veća neto satnica od 2,70 KM u momentu stupanja na snagu GKU 27.02.2020.godine, kada je isti potpisan od strane ovlaštenih potpisnika iz ovog GKU (član 83. stav 1. GKU), kako se to neosnovano nastoji predstaviti u žalbi, istrajavajući na žalbenim tvrdnjama da je u momentu stupanja na snagu GKU kod tuženog bila u primjeni satnica od 2,85 KM, te da je tu satnicu tuženi bio dužan uvećati za 8%, u smislu odredbe člana 47. GKU.
Tačno je da je vještak ekonomske struke, postupajući po zadatku tužitelja utvrdio da u određenim mjesecima utuženog perioda postoje negativne razlike, međutim te negativne razlike nisu nastale zbog ne primjenjivanja ili nepravilne primjene najniže neto satnice iz člana 47. GKU, kako to tužitelji tvrde, nego obračuna od strane vještaka, a po zadatku tužitelja zbog primjene procentualnog uvećanja od 8%, na pogrešno obračunatu satnicu iz februara mjeseca 2020. godine, u kojoj je sadržan iznos korekcije, koju tužitelji označavaju kao „dostignutu satnicu“, a što u suštini ne predstavlja neto satnicu, nego proizvod neto satnice i korekcije, što nije u skladu sa odredbom člana 47. GKU, na koji se žalba tužitelja poziva.
Korekcija, koju tuženi procentualno prikazuje u platnim listama i koju je vještak prikazao u tabelarnom dijelu nalaza i mišljenja, predstavlja povećanje plate po osnovu rezultata rada radnika (izvršenje norme i ocjene rezultata rada) i po osnovu ukupnog poslovnog rezultata Društva, te je sastavni dio mjesečne plate, kako je to propisano i odredbom člana 101. Pravilnika o radu. Korekcija kao element u obračunu ukupne plate, odnosno primanja radnika, je varijabilna i posebno se utvrđuje za svaki mjesec u zavisnosti od poslovanja društva, a što je vidljivo kroz nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, dok je najniža neto satnica utvrđena GKU ili pravilnikom o radu i označena je u nominalnom iznosu, i ona ne predstavlja umnožak bilo kojih drugih veličina, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud.
Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, ne može se prihvatiti osnovanim ni žalbena tvrdnja tužitelja da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, prije svega odredbu člana 47. GKU.
Naime, odredbom člana 45. GKU, propisano je da se plata za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu, sastoji od: 1. osnovne plate, 2. dijela plate za radni učinak i 3. uvećane plate, a članom 46. stav 1. GKU propisano je da je osnovna plata novčani iznos koji je poslodavac dužan isplatiti radniku za rad sa punim radnim vremenom i normalnim uslovima rada za odgovarajući posao u skladu sa ovim Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu, dok je stavom 2. istog člana propisano da se osnovna plata radnika utvrđuje na osnovu: 1. mjesečnog fonda ostvarenih sata rada, 2. vrijednosti radnog sata i 3. koeficijenta posla radnog mjesta. Nadalje, odredbom člana 47. GKU propisano je da najniža neto satnica ne može biti manja od 2,70 KM, s tim da će se procentualno povećanje neto satnice između 2,50 KM i 2,70 KM (od 8 %), primjenjivati i u rudnicima u kojima je u momentu stupanja na snagu ovog Kolektivnog ugovora u primjeni veća neto satnica od 2,70 KM. Odredbom člana 87. stav 2. Pravilnika o radu tuženog od 01.02.2019. godine propisano je da se osnovna plata radnika utvrđuje na osnovu: mjesečnog fonda ostvarenih sati rada, vrijednosti najniže neto satnice i koeficijenta složenosti radnog mjesta, što nije u suprotnosti sa sadržinom i smislom odredbe člana 46. stav 2. GKU, a članom 7. Ugovora o radu zaključenim između tužitelja i tuženog, koji su u postupku pred prvostepenim sudom izvedeni kao dokazi, ugovoreno je da se osnovna plata za rad sa punim radnim vremenom utvrđuje na osnovu: mjesečnog fonda ostvarenih sati rada, vrijednosti najniže neto satnice i koeficijenta složenosti radnog mjesta. Imajući u vidu da je u momentu stupanja na snagu GKU, kod tuženog u primjeni bila neto satnica od 2,50 KM, da je kod tuženog, shodno odredbi člana 47. GKU u primjeni neto satnica od 2,70 KM, da iz provedenih dokaza, pa i nalaza i mišljenja vještaka i njegovog usmenog izjašnjenja proizilazi da je tuženi prilikom obračuna i isplate plata tužiteljima za utuženi period primjenjivao neto satnicu od 2,70 KM, to se ne može prihvati osnovanim žalbeno istrajavanje tužitelja kojima se ukazuje na nepravilnu primjenu odredbi materijalnog prava.
Ostale žalbene navode sud je cijenio, ali nije posebno obrazlagao, nalazeći da isti nisu od značaja za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. ZPP).
Radi izloženog, valjalo je žalbu odbiti i prvostepenu presudu potvrditi, primjenom odredbe člana 226. ZPP.
Odluka o odbijanju zahtjeva tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka donesena je primjenom odredbe člana 397. stav 1., u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, budući da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom, zbog čega je o troškovima žalbenog postupka tužitelja odlučeno kao u stavu drugom izreke ove presude, koja u ovom dijelu ima karakter rješenja.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Verica Jović, s.r.